Icomos u BiH

Dan spomenika 2012


18 april/travanj - MEĐUNARODNI DAN SPOMENIKA I SPOMENIČKIH CJELINA posvećen obilježavanju “40. obljetnice Konvencije o svjetskom kulturnom i prirodnom naslijeđu"

Temeljem prijedloga ICOMOSa (Međunarodnog savjeta za spomenike i cjeline) UNESCO je 1982. godine odredio 18 april/travanj “MEĐUNARODNIM DANOM SPOMENIKA I CJELINA”.
Svake godine odabranom temom nastoji se obilježiti taj značajan dan u cijelom svijetu. Cilj je osigurati promoviranje i istraživanje kulturnog nasljeđa, pomoći lokalnim zajednicama i pojedinacima u razumijevanju i prihvaćanju njegovog značaja za život, identitet i zajednicu u cjelini. Tema za 2012. godinu je obilježavanje 40. obljetnice Konvencije o svjetskom kulturnom i prirodnom naslijeđu.

Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća na međunarodnom planu evoluira svijest o značaju i vrijednostina kulturnog nasljeđa, te započinje suvremeni pristup procesu njegove identifikacije, zaštite, i konzervacije. Promjene u odnosu i pristupu nasljeđu utjecale su da je 16 novembra/studenog 1972. godine na Generalnoj Konferenciji UNESCOa usvojena “Konvencija o svjetskom kulturnom i prirodnom nasljeđu”. Konvencija je temeljena na uvjerenju da postoje dobra čije značenje i vrijednosti nadilaze granice zemlje u kojoj se ta dobra nalaze, a čiji bi gubitak ili oštećenja predstavljali osiromašenje čovječanstva u cjelini. Identificiranje nasljeđa od svjetkog značaja podrazumijeva svjesnost o značaju baštinjenog, te zajedničko zauzimanje za njegovu konzervaciju i očuvanje za buduće naraštaje. U tom smislu, Konvencija može biti smatrana sredstvom koje podupire uvažavanje kulturne raznolikosti, međunarodnu suradnju, razumijevanje i mir među narodima.

Svjesni smo da je Konvencija o svjetskom kulturnom i prirodnom nasljeđu najuspješnija od svih UNESCOvih konvencija. Ratificirana je od 188 država članica. “Lista svjetskog nasljeđa” trenutno uključuje 936 dobra locirana u 153 države članice. Listom je obuhvaćeno 725 kulturnih, 183 prirodne i 28 mješovitih cjelina. ICOMOS (International Council on Monuments and Sites – Međunarodni savjet za spomenike i cjeline) ima vodeću ulogu u implementiranju Konvencije. Pored ICOMOSa, organizacije IUCN i ICCROM su savjetodavna tijela Svjetskog komiteta za nasljeđe u kojem sudjeluju predstavnici 21 zemlje članice. Dužnost svake države potpisnice Konvencije jeste da utvrdi i razgraniči kulturna i prirodna dobra koja se nalaze na njezinom teritoriju (dobra definirana u čl. 1. i 2.), da ih konzervira, učinkovito zaštiti i očuva, što aktivnije popularizira i na taj način prenese budućim naraštajima pod uvjetima koji odgovaraju svakoj zemlji. Države članice nastojat će “usvojiti opću politiku usmjerenu na to da se kulturnom i prirodnom nasljeđu dodijeli određena funkcija u životu zajednice i da se zaštita tog nasljeđa uključi u programe općeg planiranja”, te će “poduzimati odgovarajuće zakonske, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere koje su potrebne za pronalaženje, zaštitu, održavanje, popularizaciju i obnavljanje tog nasljeđa (čl.5. UNESCO Konvencije iz oblasti kulture)

Najpoznatiji aspekt Konvencije je “Lista svjetskog nasljeđa” (definirana čl.11.) koja uključuje kulturna, prirodna ili mješovita dobra izuzetnih univerzalnih vrijednosti i to temeljem utvrđenih kriterijia usvojenih od strane Svjetskog komiteta za nasljeđe. ICOMOS – meritorna nevladina organizacija – je savjetodavno tijelo uključeno u evaluiranje nominacija kulturnog i mješovitog nasljeđa (u ovom slučaju zajedno s IUCNom) koje daje preporuke Svjetskom komitetu za nasljeđe. Svjetski komitet za nasljeđe donosi konačnu odluku. Nakon što su dobra upisana na Listu svjetskog nasljeđa, ICOMOS sudjeluje u procesu monitoringa stanja njihove konzervacije i menadžmenta. ICOMOS, također, doprinosi stvaranju komparativnih i tematskih studija koje se odnose na specifične kategorije nasljeđa da bi se osigurao kontekst za evaluacije. Tijekom proteklih godina ICOMOS je aktivno sudjelovao u elaboraciji sredstava i priručnika kao što su: “Managing Disaster Risks for World Heritage”, “Preparing World Heritage Nominations” (2010) i “Guidance on Heritage Impact Assessements for Cultural Heritage Properties”(2011).

Od usvajanja Konvencije njen se tekst nikad nije promijenio, ali slijedilo je izdavanje “Operativnih smjernica za implementaciju Konvencije o svjetskom nasljeđu” (Operational Guidelines for the Implementation of the World Heritage Convention). Opreativne smjernice ukazuju na evoluciju koncepta nasljeđa, na kriterije kojima se određuje izuzetna univerzalna vrijednost, integritet i autentičnost, zaštita i upravljanje (posljednje izdanje Smjernica usvojeno je 2011).

Prva dobra upisana su na Listu svjetskog nasljeđa 1978. godine. Već je 1980ih godina bilo očito da Lista svjetskog nasljeđa reflektira geografsku i tematsku neusklađenost, te da je implementacija Konvencije pretežno fokusirana na spomeničko nasljeđe. Između 1987. i 1988. godine dogovoreno je da se izradi globalna studija radi uključivanja tematskog i kulturnog aspekta. Ona je osigurala podlogu za Globalnu strategiju za reprezentativnu, izbalansiranu i vjerodostojnu Listu svjetskog nasljeđa, usvojenu od Svjetskog komiteta za nasljeđe 1994. godine. U odnosu na spomeničku viziju to je označilo napredak prema multifunkcionalnoj i globalnoj viziji svjetskog nasljeđa. Iste godine u “Nara dokumentu o autentičnosti” (Nara Document on Authenticity) prepoznata je specifična priroda vrijednosti nasljeđa svakog kulturnog konteksta. Drugi značajni korak u evoluciji Konvencije bio je skup u Amsterdamu 1998. godine koji je inicirao ostvarenje sveobuhvatne vizije nasljeđa, te unificiranje kriterija za dokazivanje izuzetnih univerzalnih vrijednosti kulturnih i prirodnih dobara. Integritet i orginalnost koji su do tada bili kriteriji evaluacije isključivo prirodnih dobara, sada se primjenjuju i na kulturna i mješovita dobra.

Godine 2002. Svjetski komitet za nasljeđe usvojio je “Budapest deklaraciju o svjetskom nasljeđu“ utemeljenu na 4 ključna strateška cilja poznata kao vjerodostojnost, konzervacija, stvaranje mogućnosti, i komunikacija. Peti – zajednice – dodan je 2007. godine i on naglašava značaj uključivanja lokalnih zajednica u zaštitu Svjetskog nasljeđa.

Za 40u obljetnicu Konvencije, zemlje članice i savjetodavna tijela pozvana su da promisle o njenoj budućnosti, da prepoznaju rezultate koje je inicirala, identificiraju globalne strateške uspjehe, ključne izazove, trendove i mogućnosti, te razvoj mogućih pristupa, uključujući i sinergije s drugim međunarodnim tijelima. Izazovi za budućnost identificirani su kao slijedeći: - povećana složenost nominacija upisa na Listu svjetskog nasljeđa, uključuje potrebu za transnacionalne serijske nominacije, koje zahtijevaju reguliranje evaluacijskih kriterija i metoda; - broj od 1000 cjelina upisanih na listu svjetskog nasljeđa podrazumijeva poduzimanje napora koji će osigurati njihovu primjerenu konzervaciju i upravljanje; - globalne klimatske promjene i prirodne katastrofe vidno ugrožavaju nasljeđe - izazovi konzervacije povezani su sa narastajućim pritiskom razvoja ili nerazvijenosti; - narastajući turizam u nekim slučajevima prijeti vrijednostima Svjetskih kulturih dobara.

U isto vrijeme, broj interesnih skupina uključenih u zaštitu i konzervaciju nasljeđa značajno je porastao. Uzimajući u obzir antroplošku koncepciju nasljeđa, lokalne zajednice su postale temeljne interesne skupine u procesu identifikacije, zaštite i upravljanja nasljeđenim dobrima. Značaj njihovog aktivnog sudjelovanja u procesu Svjetskog nasljeđa potvrđen je i odabirom teme Svjetskog komiteta za proslavu 40e obljetnice Konvencije koja glasi: “Svjetsko nasljeđe i održivi razvoj: uloga lokalnih zajednica”.

Uloga nasljeđa kao pokretača razvoja elaborirana je i na znanstvenom simpoziju ICOMOSa u okviru 17. Generalne asambleje 2011. godine kada je završnim documentom simpozija “Paris Declaration” prepoznato da će ”lokalno stanovništvo, civilna društva i izabrani lokalni i nacionalni činovnici igrati ključnu ulogu u uređenju i primjeni nasljeđa kao pokretača razvoja, te će kroz povečanu svjesnost o nasljeđu, oni usmjeravati razvojne procese”.

Sve navedeno ukazuje da je Konvencija o svjetskom kulturnom i prirodnom nasljeđu na globalnoj razini u velikoj mjeri utjecala na populariziranje nasljeđa, podizanje razine svijesti o potrebi njegovog primjerenog očuvanja, konzervacije i aktivne zaštite, odnosno, integracije u suvremeni život, mobilizirajući pri tomu ne samo struku već i lokalne zajednice.



(Tekst preuzet od Alfredo Conti, Chair ICOMOS World Heritage Group)


Prevod Dr sc. Vjekoslava Sanković Simčić